1. Društveni i politički kontekst (2016)
Srbija se krajem 2016. godine nalazila u stanju duboke društvene i institucionalne krize. Nakon prevremenih parlamentarnih izbora održanih u aprilu te godine, vladajuća Srpska napredna stranka (SNS) dodatno je učvrstila svoju vlast. Medijski prostor bio je izuzetno zatvoren za opozicione stavove, dok su državne institucije sve otvorenije gubile svoju samostalnost i postajale instrumenti u službi jedne partije i njenog lidera.
U takvim okolnostima, pozicija Zaštitnika građana (ombudsmana), na kojoj se od 2007. godine nalazio pravnik Saša Janković, predstavljala je jednu od retkih preostalih tačaka institucionalnog otpora. Janković je tokom svog mandata izgradio reputaciju principijelnog i nezavisnog državnog službenika koji je beskompromisno insistirao na poštovanju zakona, zaštiti ljudskih prava i kontroli rada izvršne vlasti. Zbog toga je bio pod stalnim napadima provladinih medija i predstavnika vlasti, koji su pokušavali da diskredituju njegov rad i integritet.
2. Prekretnica Savamale: Rušenje pravne države
Događaj koji je definitivno prelomio društvenu atmosferu i ubrzao građansku mobilizaciju desio se u noći između 24. i 25. aprila 2016. godine, neposredno nakon zatvaranja biračkih mesta na izborima. Grupa maskiranih ljudi, naoružanih palicama, bagerima je porušila privatne objekte u beogradskoj četvrti Savamala (Hercegovačka ulica), dok je građane koji su se tu zatekli lišila slobode kretanja i oduzimala im telefone.
Ključni skandal sastojao se u tome što je policija odbila da odgovori na pozive građana i izađe na lice mesta, otvoreno preusmeravajući pozive na komunalnu policiju, čime je postalo jasno da je država privremeno suspendovala sopstveni pravni poredak u korist privatnih interesa investitora projekta „Beograd na vodi”.
Zaštitnik građana Saša Janković reagovao je brzo i odlučno, sprovevši istragu i objavivši izveštaj koji je dokazao da je rušenje u Hercegovačkoj bilo organizovano i koordinisano na nivou gradskih i policijskih struktura. Slučaj Savamala postao je simbol urušavanja pravne države i izazvao masovne građanske proteste pod sloganom „Ne davimo Beograd”, a Jankoviću doneo ogroman ugled među građanima koji su tražili odgovornost i pravdu.
3. Nastanak „Apela 100” i građanski poziv
Kako su se bližili redovni predsednički izbori planirani za proleće 2017. godine, opoziciona scena u Srbiji bila je rascepkana, bez jasnog lidera i zajedničkog plana. Građani i intelektualci su sve glasnije tražili kandidata koji bi mogao da ujedini demokratske i građanske snage, a koji bi istovremeno posedovao lični i profesionalni integritet kao branu autokratskim tendencijama vlasti.
U novembru 2016. godine, grupa od 100 istaknutih ličnosti iz različitih sfera javnog života – akademici, profesori univerziteta, pisci, glumci, reditelji, novinari i sportisti – pokrenula je inicijativu i potpisala javni apel. U apelu je istaknuto da Saša Janković svojim radom, principijelnošću i hrabrošću u odbrani prava građana predstavlja ličnost koja može da vrati dostojanstvo instituciji predsednika Republike i okupi građane u borbi za slobodnu i pravnu državu.
„Zato pozivamo Sašu Jankovića da se, kada za to dođe vreme, kandiduje za predsednika Republike Srbije kao nestranački kandidat, i pozivamo demokratski orijentisane građane i političke snage da ga podrže”, stajalo je u manifestu koji je odjeknuo širom zemlje i stvorio novi politički zamajac.
4. Izborna trka 2017: Ljudi koje čekamo
Nakon višemesečnog pritiska javnosti, Saša Janković je 7. februara 2017. godine podneo ostavku na funkciju Zaštitnika građana kako bi mogao da se posveti predstojećoj kampanji. Kandidovao se ispred grupe građana „Za Srbiju bez straha”, a njegovu kandidaturu podržao je širok krug opozicionih partija (uključujući Demokratsku stranku i Novu stranku) i građanskih pokreta.
Predsednički izbori održani su 2. aprila 2017. godine u uslovima izrazite medijske asimetrije i pritisaka na birače. Aleksandar Vučić, tadašnji premijer i kandidat vladajuće koalicije, pobedio je u prvom krugu osvojivši 55,08 odsto glasova.
Međutim, Saša Janković je ostvario izuzetan rezultat, pozicionirajući se kao ubedljivo najjači opozicioni kandidat sa osvojenih 597.728 glasova (16,36 odsto). Njegov uspeh bio je posebno izražen u urbanim sredinama i glavnom gradu, gde je u više opština odneo pobedu ili bio izjednačen sa kandidatom vlasti. Kampanja je ostala upamćena po ogromnoj pozitivnoj energiji građana, kreativnosti, masovnim mitinzima i pesmi „Ljudi koje čekamo” koju su potpisnici apela i podržavaoci horski izvodili.
5. Istorijsko nasleđe i sudbina pokreta
Neposredno nakon izbora, u maju 2017. godine, Saša Janković i njegovi najbliži saradnici osnovali su Pokret slobodnih građana (PSG) sa ciljem da institucionalizuju energiju stvorenu tokom kampanje. Ipak, pokret se ubrzo suočio sa unutrašnjim nesuglasicama, razilaženjima među osnivačima i intenzivnim spoljnim pritiscima.
Janković se u decembru 2018. godine povukao sa mesta predsednika PSG i u potpunosti napustio aktivnu politiku, vraćajući se svojoj struci i međunarodnom angažmanu u oblasti ljudskih prava.
Iako inicijativa nije dovela do promene vlasti na izborima 2017. godine, „Apel 100” je ostao zabeležen kao jedan od najvažnijih dokumenata u modernoj istoriji srpskog građanskog aktivizma. On je dokazao da intelektualna i kulturna elita zemlje ima snagu i hrabrost da se javno izjasni i preuzme odgovornost u kriznim trenucima, postavljajući standarde za buduće građanske i opozicione borbe za demokratiju i vladavinu prava.